siječanj 31

Regresija

Skrovitost trenutka dobila je na svoj svojoj važnosti pri zadnjoj stepenici. Kat otvorene galerije širom je otvorio svoje naručje poželjevši toplu dobrodošlicu Klaudiji koja je ovdje svojim očima kružila tek prvi put. S desne strane, terasa naizgled nepojmljivih dimenzija pod zvijezdama; s lijeve strane tek malen, taman prostor lišen njihovih treptaja. Klaudijina se glava znatiželjno naherila. Glasovi njenih prijatelja udaljavali su se u veselim tonovima, gubeći se negdje na beskrajnoj terasi. Produžila je korak. Živa glazba, do sada izražajna boja trenutka, postala je tek saznanje postojanja u pozadini njene glave, i Klaudija je zakoračila ravno ka skrovitom kutku. Izgledao je napušten i zaboravljen od ove glorifikacijske večeri, kao da mu je namjena bila ne privući pozornost posjetitelja koji su ispunili galeriju. Svjetlost gorućih baklji iz neposredne blizine osvijetlila je tek dijelom nešto što je trenutno natjeralo žmarce niz Klaudijina leđa. Ispred nje – sjedilo je biće. U samo fragmentu trenutka, njen se um alarmirao pod naletima misli iz nepoznatog smjera: ženstveno, nježno, snažno, prastaro, moćno, i ona je ustuknula pod tom ljepotom i pod svojim strahom, ali umah se nemiran vrtlog njenog uma stišao. Čula je (i nije), vidjela je (i nije) objašnjenje od same statue, i ona se smirila shvativši da je iz nekog razloga, nekako, znala da joj vjeruje. Apstrakciju toga odbacila je istog trenutka, dopuštajući novonastalom osjećaju poznatoga da je vodi, pa je progledala novim očima i doista, biće je bilo ona. Graciozno lice bilo joj je pognuto, oči zatvorene, ruke sklopljene. Sjedila je tako da su joj se tabani dodirivali, tvoreći tijelom piramidalan oblik prepun poniznosti, pokore i plahosti. Ona se moli. Djelić Klaudijina uma, onaj koji se grčevito držao svoje ljudskosti, osjetio je sram zbog ometanja tako svetog trenutka, ali njen ostatak, onaj koji je bio prisutan s njom u svijetu koji više nije poimao više ništa poznato, govorio joj je da je bila baš tamo gdje treba biti. Njena je kosa nestajala u bezdan, davajući joj licu duguljastu, nezemaljsku krinku ljudskosti, a oči, iako sklopljene, bile su bademaste i velike, i Klaudija je vidjela njihovu neopisivu ljepotu. Začula je nju kako joj govori da ih ne otvara i da njima ne gleda, jer Svemiri su se krili u njenom pogledu, a ljudi ih još nisu umjeli gledati. Njena glatka koža, meka ramena i nježna prsa bile su savršena preslika ženstvenosti kroz stoljeća; nestidljiva oda ženskoj ljupkosti kojom se i ona rado dičila jer nije bilo mnogo toga ljepšega na ovome svijetu. Očarana, bez daha, Klaudija je nesvjesno podigla ruku gledajući je kao stranac u nekom transu kako radi nešto mimo njene kontrole, i plaho dodirnula njene nabrane skute u krilu čistog spokoja. Navala topline ispunila joj je čitavo tijelo, a suze su joj zamutile vid. Trenutak je postao sam Svemir, čitav njegov sadržaj, i Klaudija se negdje daleko, daleko, tek jednom preostalom ljudskom niti koja je alarmantno vikala u pomoć, osjetila uplašenom i zbunjenom, ali ona je toplina trenutno ispunila njenu unutrašnjost ljubavlju iznad svakog poimanja i Klaudija se potpuno prepustila. Gledala je u njene oči koje su uvijek bile sklopljene u molitvi, ali su joj i uzvraćale pogled; Klaudija je vidjela Svemire i sve tajne, čula sve pjesme, osjetila sva tisućljeća. Drhtav izdah koji joj je skliznuo s usana donio joj je još jednu slatku spoznaju. Bila je pozvana ovdje. Ona ju je pozvala da joj ispriča priču.
Klaudija je vidjela prekjučer, kada su je zvali istim ovim imenom, ali u bijeloj halji, usred svete molitve između mramornih karijatida, čiste, najčišće duše brinući o plamenu koji se ne gasi; vidjela je jučer, njeno lice koje je bila i svetost i grijeh u jednom, kameni prikaz dva savršenstva – jedna je ljubila uzvišenu Majku javno, druga je ljubila uzvišenog Meštra tajno; vidjela je danas, sebe u pravome svjetlu, razriješenu zemaljskih briga koje su kozmički bile nevidljive, tek sa zadatkom da nanovo zapali i održava plamen. Srca punog tog saznanja i žalosti što je kroz ovaj život zaboravila svoju bit, Klaudija je pognula glavu kako bi se pridružila toj drevnoj molitvi… ali odmah je vraćena u sivilo galerije, ispraćena pozdravom nje same uz neograničenu količinu ljubavi koja joj je jamčila život bez ijednog trenutka samoće. Pomalo izgubljena i dezorijentirana, shrvana što je vraćena, Klaudija je spustila pogled težak poput olova pod njena skupljena stopala. Tamo je, okupana škrtom svjetlošću baklji sa strane, stajala mala kamena ploča s tek tri izrezbarene riječi, one koje će odsada, zauvijek, Klaudiju podsjećati što je nekada davno, davno bila:

Ivan Meštrović

Vestalka



Copyright Tanja Radman 2017. All rights reserved.

Posted siječanj 31, 2017 by tradman in category "Grimorij

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *