veljača 5

Smjena

1. POGLAVLJE
Kome treba Bog?
Omotana u siguran zagrljaj svoje bolje polovice, to sam se jutro sjetila kako je prošlo sigurno pola godine otkako sam zadnji put sklopila oči i ruke u duhu molitve. Zaljubljivanjem u okorjelog ateista koji je odavno odbacio Crkvu i sve njene utjecaje, počela sam prihvaćati njegovo stajalište kao čvrsto uporište svoje klimave vjere. Pronalazila sam smisao u njegovim argumentima, slagala se s njegovim opaskama i širila njegovu riječ svima čija je vjera bila jednako nesigurna kao i moja. Sigurnost koju sam nekad pronalazila u šaputanju Očenaša, onu koja mi je jamčila donekle mirne snove, sada sam pronalazila u našoj prisnosti, posebice u toplini njegovog tijela pri odlasku na spavanje; nikakva molitva na svijetu nije me činila sigurnijom i mirnijom od njegovog zagrljaja. Noć prije, uz hrpu poljubaca, šapnula sam mu:
“Nikad nisam ljepše i mirnije spavala nego otkako sam s tobom.”
Ponekad bih se uhvatila kako, razapeta između svijeta jave i sna, mrmljam dijelove Anđela čuvara ili Zdravomarije, vjerojatno iz gotovo desetogodišnje navike, ali jedan vrlo malen svjestan dio mog uma, kao jedini budan dio šume u koju nitko ne kroči, šapnuo bi prkosno kako mi to nije potrebno pa bi moja molitva utihnula. Mnogo ih je ostalo nezavršeno. Prošlo je već dugo otkako sam prestala moliti i priznavati Boga, a svijet nije stao, kraj se nije približio, moj život se nije promijenio. Sve je bilo u redu… do toga dana.
Da sam znala što me čeka, na istu tu pomisao kome treba Bog, pala bih na koljena i zavapila – meni.
Sunce se popelo dovoljno visoko na nebu da u svima izazove vidljiv umor pa sam željno oblizala usne jedva čekajući proći pored gradske fontane. U ruci sam držala praznu plastičnu bocu koju sam namjeravala ispuniti nektarom bogova, prijeko potrebnom vodom u ove nepodnošljivo vruće dane. Do ureda mi je trebalo još svega tri minute. Dan danas razmišljam, da sam iz kuće krenula samo minutu prije ili kasnije, samo jednu minutu, ovo se nikada ne bi dogodilo. Ne meni. Škripa guma natjerala me da poskočim i ispustim plastičnu bocu. Ponekad se čovjeku dogodi trenutak u kojem postane dvoje, rascjep duše i uma gdje oboje vodi vlastiti život na jedan tren. Obično su to trenuci šoka, poput ovoga. Moje je tijelo reagiralo prije mene, svjesnog bića dotad zdrave glave, iznenadivši me nasilnim bacanjem u stranu dok je vješto izbjegavalo auto koji nije pripadao ovoj strani ceste. Sjećam se da mi je um alarmantno vrištao u čuđenju dok je tijelo preuzimalo kormilo. Ruke su mi obuhvatile glavu, koljena se pribila uz prsa, sve to, dok sam još letjela u zraku. Moje tijelo je zapovjedilo pripremi se i moj um, sada svjestan situacije, napeo je svaki mišić pomažući tijelu i tjerajući me da uzmem dubok, dubok uzdah. Strahovit tresak prolomio se čitavom okolinom i ja sam ga osjetila svim svojim bićem. Velika bol prostrujila mi je desnom stranom tijela i budalasto sam pomislila kako sam ja bila rezultat tog treska, jer to je bio zvuk mog raspadanja, sada sam samo hrpa dijelova, ali alarmantno stanje u mojoj glavi pomalo je jenjavalo dok je um preuzimao vodstvo nad kaosom koji se odjednom spustio. Prometna nesreća, šapnuo mi je razum hrabro. Dobro si, diši. Otvaranje očiju omogućilo mi je povrat u svijet pa sam sada čula i zvuk kaosa, kao da je netko naglo okrenuo pojačalo na najglasnije. Žene su vrištale, muškarci dozivali pomoć, mladi trčali, a auti trubili. Gotovo nesvjesno, omamljena preglasnim zvukovima i dimom koji nije omogućavao mnogo, položila sam dlanove ispred sebe kako bih ustala i pogledala na stranu. Crni auto stranih tablica zabio se u uličnu rasvjetu takvom silinom da se prednja strana gotovo omotala oko stupa. Njegove krhotine ležale su posvuda, a vrh stupa se tako svinuo da je podsjećao na grotesknu stariju karikaturu koja se presavinula u kuku. Treptala sam brzo i nestrpljivo, želeći vidjeti više, shvatiti što se dogodilo, istovremeno preispitujući svoje tijelo. Pomaknula sam prste, opipala lice, dodirnula obje strane tijela; bila sam dobro. Natučeno, ali dobro. Pažljivim, krhkim pokretima osovila sam se na noge dok je iz auta sukljao dim guste, ružne boje. Koraknula sam i osjetila tešku vrtoglavicu. Upravo sam htjela dozvati u pomoć, mahnuti rukom, ali uto sam nešto primijetila. Dim oko stupa promijenio je smjer i sada sukljao iza auta, onemogućavajući okupljenima da vide više. Glasovi su im zamrli iza teške dimne zavjese, kao da je bila teža od čitavog svijeta, a zamro je i moj dah koji mi je zapeo u grlu pod teretom onoga što su mi oči gledale. Ruke su mi obamrle, a usne stale drhtati. Auto je bio blago uzdignut zahvaljujući dva prednja kotača koja su se popela na pločnik, grleći stup zagrljajem od kojeg nije bilo spasa. Između smrskane prednjice automobila i ulične rasvjete, bilo je zarobljeno tijelo. Stajala je uspravno, mlada djevojka od kojih osamnaest ili devetnaest godina, zarobljena u smrtnom naručju automobila čiji joj udarac rasporio utrobu. Ruke su joj bile položene na haubu, a prsti se blago micali, kao da miluje blistavu površinu na kojoj se zrcalilo njeno tijelo. Imala je plavu kosu, sada prošaranu krvavim pramenovima i lijepo lice s velikim očima koje su se brzo micale lijevo-desno tražeći nešto na što će se fokusirati. Nisam više osjećala noge. Osvrnula sam se oko sebe, tražeći nekoga, nešto (upomoć!), ali činilo se kao da je čitav svijet nestao s mojom sposobnošću disanja; zvukovi su bili pozadinska buka, ljudi mutne slike kao iza debelog stakla. Počela sam moliti u sebi, zapomagati Bože, Bože, Bože, Bože, ali uto su njene oči srele moje i ja sam osjetila sve beznađe ovoga svijeta. Preplavila me enormna tuga, teška poput najcrnje tmine usred bijeloga dana koja ubija svaki, pa i najmanji tračak svjetla u danu koji je obećavao mnogo. Drhtavim sam koracima došla do nje kao da me čitav život vodio samo ovome trenutku, i uhvatila je za ruke. Bile su ledeno hladne, ali njene su oči bile još hladnije.
“M-moja… ma-aajka” – rekla je grgljajući dok su joj se tanke niti krvi slijevale niz bradu kapajući po našim rukama.
“Reći ću joj” – kimnula sam glavom znajući što će reći, nadajući se svim srcem da će uspjeti izustiti svoju zadnju molitvu na ovoj zemlji, moleći se mahnito (Bože, Bože, Bože, Bože) da će ljubav biti zadnje što je sišlo s njenih usana. Glava joj se tresla kao da nas je odjednom zarobila zimska mećava, a ja sam nastojala disati i ne razmišljati o njenim organima koji su ležali na haubi pored naših ruku dok su isijavali neprirodnu toplinu i kuckali neprirodnim ritmom nakon što im je prirodni oduzet. Obuzela me mučnina tek kada je počela hroptati i kada sam shvatila da sam zauvijek zapamtila zvuk krvi u njenim plućima, ali nisam odvajala oči od njenih. Gledala me kao da sam nešto nezemaljsko, tražeći odgovore kao da ih ja imam, zašto ja, zašto sada, tako sam mlada, čekalo me još mnogo toga, a ja nisam mogla ništa drugo nego držati je za ruke i plakati u sebi jer nisam htjela da vidi moje suze. Nisam htjela da vidi svoj kraj.
“Čvrsto joj drži ruke.”
Odmah sam ih stisnula kao da je to odgovor koji će joj spasiti život. Sjećam se da sam pomislila s olakšanjem da stigla je pomoć, nije sama, još ima nade iako je njena utroba bila na otvorenom, a tijelo smrskano između dvije posvađane sile, sjećam se da sam još vjerovala kako će preživjeti. Pogledala sam u stranu sigurna kako ću vidjeti umirujuće lice člana hitne službe i opustiti se pod bijelom uniformom, ali ugledala sam lice Smrti. Odmah sam znala da je to ona. U tom sam trenutku osjetila vrućinu u rukama i odmah svrnula pogled na naše isprepletene, krvave prste. U njima je blistala svjetlost bojama koje ne posjeduju zemaljski opis, obasjavajući sve oko sebe melodičnim nijansama prijeteći da će ta harmonija svaki tren zapjevati. Niz lice su mi nezaustavljivo tekle suze. Osjetila sam kako je moje biće neraskidivo povezano s ovom ljepotom, kako mi među prstima pleše sam život. Blistava je svjetlost nestala u mojim rukama, a djevojka je ispustila svoj zadnji izdah; zatvorenih očiju i plavih usana, ostala je zarobljena blago klonule glave dok joj je kosa pokrivala lice kao da je želi zaštititi od tuđih pogleda u tako intimnom trenutku. Drhtava, zgrožena i uplašena kao nikada, opet sam okrenula glavu prema licu koje mi se cerilo.
“Smrt, drago mi je” – rekla je.
Zatreptala sam jednom, dvaput, triput. Njeno je lice i dalje bilo pred mojim, neopisivo, nepostojeće, ali itekako stvarno, smiješilo se arogantno i nije pokazivalo znakove da će nestati kao odsjaj mog novoniknulog ludila. Otvorila sam usta kako bih progovorila i probudila se, jer to je jamačno bio jedini način, kako bih stala na kraj ovom nemogućem scenariju, samo da ništa ne bi izašlo iz mojih usta, a iz njenih slatko:
“Ne brini, sve ću te naučiti. Za prvi si put bila odlična, ali možeš i bolje. Doista te već dugo čekam. Bit ćeš odlična Smrt.”
Osjetila sam kako puštam djevojčine ruke i kako gubim tlo pod nogama. Napokon, pomislila sam težeći za nesvjesticom, napokon. Bože? Ispratio me njen visok smijeh zbog kojeg mi se sledila krv u žilama, a zatim i riječi zbog kojih sam se ponadala da se nikada više neću probuditi:
“Ne čuje te. Ne želi te. Pa ipak, kome treba Bog?”
.



Copyright Tanja Radman 2017. All rights reserved.

Posted veljača 5, 2017 by tradman in category "Grimorij

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *