veljača 28

Formule (ne)uspjeha

Ne ide mi. U zadnje vrijeme mi nikako ne ide, ne samo pisanje naslova koji su mi najteži, ili pjesama od kojih sam zastranila, već pisanje. Općenito, generalno, osobno, svjetovno. NE IDE. Svima su poznate Blokade s kojima se pisci susreću, i isprva sam se tješila upravo tim zluradim normalitetom kojeg spominju i J.K.Rowling i Stephen King, ali onda je došlo vrijeme kada sam si morala priznati da je prošlo previše vremena i da to više nije stvar Blokade već Beznađa, Bezvoljnosti i Bezvrijednosti. Svemoćno 3B, nova formula od koje treba Bezglavo Bježati (5B?).

Beznađe – zbog mnogo razloga; jer me nitko ne gura, ne potiče, ne uzvisuje, ne ferma. Izlazak moje prve knjige, i to oba izdanja od strane dva različita izdavača pao je u potpunosti na moja ramena, i s time povukao apsolutno sve u što se ne razumijem i što ne poznajem; promidžbu, marketing, distribuciju, promociju… Dakle, ne samo da mi je trebalo dvije godine da napišem svoj prvijenac, već je ispalo da je taj dio (izlijevanja duše i nebrojeno puno istraživanja na papir) zapravo NAJLAKŠI i da posao postaje najteži nakon objave, ako si sam kao pas – poput mene. Beznađe, jer se nakon godinu i pol od objave ‘Republike kamena’ još uvijek nisam popela na sve postojeće hit ljestvice najčitanijih. Zvučim umišljeno, da, ali kada si okružen ‘hit knjigama’ i ‘najčitanijima’ s temama prostitucije, skandala i senzacionalizma te autobiografija celebrityja, DUŽAN si sam sebi dozu egocentrizma jer ako ne znaš da posjeduješ daleko kvalitetnije djelo, nemaš se zašto truditi. Beznađe, jer hrvatske izdavačke kuće, hrvatske knjižare i hrvatska prodajna mjesta tvrdih i mekih korica nisu zainteresirani za promidžbu ili prodaju ako sva zarada ne ide njima, ako nisi poznato (strano) prezime ili ako ne daš. To je jedna velika, opširna tema kojoj ne želim ni blizu jer nemam, nisam i NE DAM (3N).

Bezvoljnost – zbog svega gore navedenog i još puno više. Jednostavno se nisam mogla natjerati pisati uz sav taj teret koji samo čeka da me smrvi u prah. Malo je reći da sam svog čovjeka izludila s bijesnim monolozima o odustajanju i bacanju apsolutno svakog svog teksta u smeće, jer od svih odbijenica i nemogućnosti probijanja IGDJE, tko ne bi odustao!? Zašto se truditi? Ako se ne skinem, mediji neće pokazati interes za mene, ako ne napišem seksi knjigu, neće biti dostupna na svakom uglu, ako ne platim PR stručnjaka i iskeširam za masni marketing, čitatelji se neće pomamiti za koricama s mojim imenom, a ako ne napravim neki skandal, nitko neće čuti za mene. Ne mogu i NE ŽELIM ništa od toga, a bez seksa/skandala/senzacionalnosti – nema. 3S, hohoo, još jedna zloćudna formula koju ne priznajem ni kao autor ni kao žena s moralima, ali priznaju je mnogi jer bez toga očito nema interesa, nema načina i nema puta do čitatelja. Nema? NEKA NEMA.
Na stranu popularizam i čudni trendovi današnjice, bezvoljnost me hvatala i jer moram sve raditi sama; nakon što nešto napišem, što je dovoljno teško i zamorno, moram naći ljude za ilustracije, lekture, korekture i grafička uređenja, baviti se tiskarom, po objavi romana raditi na marketingu i promocijama, moram komunicirati s knjižnicama i individualcima, te baviti se prodajom kako god znam i umijem… i to nikad ne staje. Najmanje od svega pišem, a moja koncentracija i kvaliteta izuzetno pate zbog te rastegnutosti jer sam sama sebi pisac, izdavač, promotor, dizajner, savjetnik, kritičar, svećenik, psiholog i najgori neprijatelj. Dodajte tome manjak kontakta, veza i novaca i dobili ste vječito prisutnu bezvoljnost, majku svih mojih problema godina Gospodnjih 2015-2017.

Bezvrijednost – zbog prethodna dva B-a. Puno, previše vremena provodila sam pognuta za radnim stolom zureći u prazan papir, izbjegavajući i zrcala i kutije s napisanim materijalom. Puno, previše začuđujućih pitanja me mučilo kojima sam naizgled našla odgovor, ali ne odlaze. Trebam li napisati barem jedan erotski roman da privučem čitatelje? Zašto ne mogu pronaći način? Kako svi oni autori mogu doći do knjižnica i knjižara, a ja ne mogu? Jesam li samo umislila da je moj prvijenac tako dobar? Što ako uopće nisam dobar materijal za čitanje? Jesam li preružna? Preglupa? Nesposobna i nesnalažljiva? Mogu li ja to sve? Zašto uopće radim ovo? Za koga?

A onda, YouTube. Potpuno nenadano, još jedan dan ispunjen nezadovoljštinom i samokritičnošću, listala sam video za videom u potrazi za nečim što nisam mogla definirati. Znala sam da ću znati što tražim kada to ugledam i doista, naletjela sam na intervju s Georgeom R.R. Martinom. Upalila sam taj video iako ništa njegovog nisam pročitala (a pokušala sam) niti sam pogledala ekranizaciju ‘Game of thrones’ (još uvijek ne želim), ali nešto me vuklo baš k njemu. Nakon svega nekoliko minuta, rekao je nešto o čemu sam razmišljala danima. Rekao je da su ljudi koji pišu bez obzira na uvjete i rezultate, pravi pisci. Oni koji pišu radi novca i slave, to nisu i ne mogu biti.
Malo je reći da sam se posramila. Naravno da ne pišem niti namjeravam pisati zbog novca i slave, ali susrela sam se s toliko nepravde i nemogućnosti u zadnje dvije godine, da sam izgubila volju i PRESTAJALA PISATI! Upravo toga me bilo sram! Pa ja švrljam po papiru od osnovne škole, još čuvam te pjesmuljke, pišem od srednje škole, i još čuvam te dnevnike, kratke priče i romane. Tada nisam mogla ni zamisliti da ću ikada išta objaviti, a sada kada jesam, umjesto da me ta euforija prati SVAKI DAN, ja sam podlegla čudnim trendovima i trulom okruženju, i zaboravila na tu sreću zbog ostvarenog sna. Ne pišem za medije, novine ni TV reportaže, ne pišem za masne ugovore, za velika izdavačka imena ni za gotovinu, ne pišem zato da mi je ime na jumbo plakatima ili na odjavnoj špici ekranizacije (iako bi to bilo poprilično cool). Pišem za sebe; jer sam zaljubljena u svoju maštu, u priče, bajke i poeziju, jer sam očarana procesom stvaranja i kreacije vlastitog svijeta, jer sam opuštena i sretna samo kada to radim, jer sam ja – JA, samo kada pišem… a ako se u toj ljubavi, u toj euforiji, u tom predivnom procesu uživanja moja djela svide i drugima, trebam to prigrliti i shvatiti kao još jedan blagoslov i dodatan razlog za sreću, a NE kao jedino mjerilo uspjeha. Zvuči tako jednostavno, ta Martinova izjava, i nešto što bi svaki pisac koji drži do sebe trebao već znati i živjeti na dnevnoj bazi, ali priznajem da sam pokleknula… trendovima, hitovima, barijerama, preprekama, i pritom zaboravila na istinsko, unutarnje zadovoljstvo koje dobivam pisanjem – koje sam nakon dugo vremena dobila napisavši i ovaj tekst.

Učim se prigrliti 5B, 3N, 3S i sve ostale formule koje nalazim jer to je sve što će napraviti, samo me okrznuti na putu kojim idem. Ponekad je lako zaboraviti sitnice koje život znače, sve pohvale i pozitivne reakcije na prvu knjigu, ali pretpostavljam da zato te barijere i prepreke služe – da nas podsjete što je ljepota, što je sreća, što znači ostvarivati svoje snove. Sigurna sam da će mi trebati neko vrijeme da uhvatim ritam i da pronađem apsolutnu zadovoljštinu u svojim radovima bez obzira gdje oni završili, na mom stolu ili na ljestvicama najčitanijih, ali samim ovim priznanjem svijetu i sebi, mislim da sam na jako, jako dobrom putu. Ovaj put, izgleda, nemam skraćenu i simpatičnu formulu, ali ona nije ni bitna. Znam što mi je činiti i što nikako ne činiti, a to mi je zasigurno, i više nego dovoljno.



Copyright Tanja Radman 2017. All rights reserved.

Posted veljača 28, 2017 by tradman in category "Uncategorized

1 COMMENTS :

  1. By Jelena M. on

    Najgore je kad se baciš u ozbiljno pisanje što uvijek imaš dojam da nikoga nije briga za tebe, jer nema povratne informacije s druge strane. Tako meni nekad kad napišem super post za blog i nema komentara na to danima počmen mislit kako je to glupo, kako ništa ne valja, pa ne pišem mjesecima. Ali treba se trudit, redi sebe najviše, čitatelji i komentatori će doć s vremenom.

    Reply

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *