travanj 9

“Kad narastem bit ću televizor”

Kako odrastam, odbijajući reći – starim, tako sve lakše prihvaćam samu sebe, i mane i vrline, i sve zajedno što čini Tanju Radman. Da odmah rezimiram na samom početku, napravila sam određen broj gluposti u životu i donijela neke odluke zbog kojih mi se smuči u želudcu, ali ništa zbog čega ne mogu zaspati noćima; uobičajene mladenačke idiotarije vezane uz opijanje, ili zaljubljivanje u krivu osobu i redovito sramoćenje zbog oboje. Volim misliti da je sve što sam učinila bilo iskreno jer se u tom trenutku činilo onim pravim, bilo da sam se zaljubila u krivu osobu, odabrala krive prijatelje, odabrala prave prijatelje pa ih uspjela otjerati, zaposlila se, dala otkaz, ponovno se zaljubila u krivu osobu, zaposlila se, dala otkaz i tako u krug.

Mojih 8 godina odlaska od kuće i samostalnosti bilježi sigurno više nego što bi trebalo – žurila sam se odrasti. U zadnje se vrijeme propitkujem koliko sam uopće zadovoljna i nezadovoljna mjestom kojem sam toliko žurila, jer u veljači sam napunila 26 godina, a to je očito broj koji navodi na razmišljanje. Jesam li ispunila svoja vlastita iščekivanja? Jesam li tamo gdje sam htjela biti?
Jedan od razloga zašto nikad nisam upisala fakultet jest i odbijanje generalnog „trpanja u koš.“ Moja je majka u jednom periodu htjela da upišem hrvatski jezik ili da budem novinarka, a mene bi jeza hvatala od etiketiranja, da život provedem kao „Tanja Radman, novinarka“ ili „Tanja Radman, profesorica“. Plus, tada mi se nije dalo učiti ni da mi život ovisi o tome, budimo iskreni. U to sam vrijeme bila spremnija odrobijati par godina nego studirati. Nakon srednje škole, provela sam lijep broj godina kao sve i svašta, upravo kako bih izbjegla etiketu jednoga. Bila sam konobarica, prodavačica, dadilja, pomoćna kuharica, operaterka, blagajnica, tajnica itd., po raznim mjestima poput kafića, ribljeg restorana, pizzerije, casina, kladionice, osiguravajuće kuće itd., od Zagreba do Krka, od Dubrovnika do Njemačke i natrag, ITD. Osim što sam putem naučila mnoge važne lekcije (poput toga što je seksualno uznemiravanje, izrabljivanje radnika, neisplaćivanje plaća, mobing i spolna diskriminacija), naučila sam i puno toga o sebi.

Bila sam:
1. Papak od ožujka do studenog jer sam bila alergična na sve što je zeleno i što cvate.
2. Papak od studenog do ožujka jer sam imala 20% imunološkog sustava i razboljela se kad god ne bih obukla potkošulju, kad bih bosa stala na tepih na samo tri sekunde ili kada bi zapuhao topao vjetar. Zapravo, bila sam bolesna najmanje jednom mjesečno. Kunem se. Imala sam mjesečnu kvotu prehlada koju sam uredno ispunjavala.
3. Radnik od prvog do zadnjeg slova, i to ne u „hvalite me usta moja“ kontekstu, već u tome što sam davala svoj maksimum i izražavala poštovanje prema autoritetu koliko je bilo u mojoj moći sve dok se to poštovanje nije prestalo uzvraćati. Trebalo mi je par godina dok nisam naučila živjeti po: „Neću pristati na manje nego što vrijedim i zaslužujem!“
Pa, većinu vremena. S jednog sam radnog mjesta otišla jer nisam mogla gledati bivšeg dečka. Malo sam bila i patetična, ali to NEĆU staviti na popis. Odbijam (pismeno) priznati toliku patetiku!
4. Iritantan sanjar jer sam bila iritantno zamišljena veliku većinu vremena – moji bližnji znaju da mi sve moraju više puta reći, više puta ponoviti, i više mi puta dati do znanja da sam iritantno prečesto u svom svijetu. Bila sam kombinacija „glave u oblacima“ i „mozga na paši.“ Nije lako.
5. Pesimist jer je ljepše ne očekivati baš ništa, i ugodno se iznenaditi, nego očekivati sve najbolje pa se gorko razočarati. Možda sam bila optimist presvučen debelim slojem pesimizma ili realist prošaran optimistično-pesimističnim nijansama. Nikad nećemo znati.
6. Serator, jer sam uspjela progurati redni broj 4.
7. Pisac – cijeli svoj život, iako sam prvu knjigu objavila tek prije godinu i pol. Nije mi trebala otisnuta knjiga tvrdih korica da bih vjerovala u to (ali mi je dobro došla!).
8. Loša kćer, loša sestra i loš prijatelj, jer sam bila kadra prije zalupiti vratima i okrenuti leđa lošoj situaciji umjesto da širom otvorim i vrata i prozore, i ustrajem na svemu dobrome, koliko god to maleno bilo. Prkos i inat nikoga nije nigdje doveo, osim u samoću, a ja i samoća se volimo samo povremeno.
9. Emotivac, jer sam više plakala u životu nego što sam se smijala. Ne smatram to nečime lošim, pogotovo jer sam prilično empatična i osjetljiva na svoje najbliže, ali u mom bivšem učeničkom domu postoji zapis da sam cijelu noć urlala i ridala u zajedničkoj kupaonici jer me dečko ostavio. Bilo mi je 17, ali to stvarno nije nikakva isprika, pogotovo ne jer me noćni odgajatelj morao čupati van iz zaključanog toaleta. Kraljica drame i patetike.
10. Ovo zadnje. MOŽDA. Ne priznajem… ali priznajem.

Ono što me raduje jest saznanje da svaka od ovih stavki nosi znatne razlike između nekada i sada.Veseli me što rastem (ne starim!), što se razvijam i što VIDIM svoj napredak. Veseli me što napokon imam alergije i prehlade pod kontrolom i više ne hodam svijetom kao šmrkavac crvenog nosa koji NE MOŽE živjeti bez paketa maramica; što se poslovno razvijam tako da više ne ovisim ni o kome; što sam još uvijek sanjar, ali se zdušno trudim biti prisutna u trenutku, čuti što slušam i slušati što čujem; što gledam svoju budućnost sa zdravom kombinacijom pesimizma, optimizma i realizma, jer mi sve to treba u malim dozama, u određenim trenucima; što sam serator kada treba oraspoložiti ili nasmijati svoje najdraže; što nezaustavljivo radim na tome da „pisac“ bude sinonim moga imena i ide mi dobro; što sam bila loša kćer, sestra i prijatelj, jer sada svoje krive postupke mogu iskoristiti kao dobar primjer što više nikada ne učiniti, mogu oprostiti i biti ta kojoj je oprošteno, voljeti i biti voljena, i mogu se truditi biti njihovo svjetlo više nego oni moje; što sada znam kada progutati suze i uprijeti još desetostruko; što više nisam patetična – jer ti mi dani stvarno ne nedostaju i neka mi oproste svi koji su prošli kroz moj život i izjurili iz njega upravo zbog toga. Gospodo, žao mi je, vjerujte mi da nikome nije gore nego meni danas kada se prisjećam tih blamaža i bivših ljubavi zbog kojih se moja patetika hranila kao Amerikanci brzom hranom. Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.

Malo sam skrenula s teme. Dolazim do kraja, obećajem.

Upravo se polaganjem ispita spremam zaraditi svoju licencu turističkog vodiča Dubrovačko-neretvanske županije (i svoju drugu etiketu, e da je ovo znala osamnaestogodišnja Tanja!). Gotovo desetljeće nakon odlaska od kuće u potrazi za nečim što nisam mogla ni definirati, sada shvaćam za čime sam to godinama tragala: za samoostvarenjem, za kompletiranjem identiteta, za priznanjem same sebe. Budi sve što možeš biti. Kao klinka bojala sam se etiketiranja jer nisam htjela biti samo – nešto. Bojala sam se da će sve moje ambicije, sva moja energija i sve moje što imam nestati pod teretom jedne profesije, vjerovala sam da sam puno više od samo tog – nečega. Mislim, meni nikad vrag nije dao mira. Majka mi je pričala kakvo sam nemoguće dijete bila; penjala sam se po svemu što je stajalo vertikalno, padala sam i razbijala se više nego što sam kruha jela, nikad nisam htjela biti doma niti biti na miru i, prilično sam sigurna da mi je mater oplakala pola mog djetinjstva jer je bila uvjerena da sam đavolje dijete. Možda me zato toliko vukla u Crkvu… Ali apsolutno nemoguća sam bila! I čini se da se taj moj nemiran duh nastavio, doduše u blažem tonu i bez konstantnog padanja i ranjavanja (iako prečesto zapinjem o namještaj neovisno o veličini sobe), ali u sebi svojstvenom obliku – daj mi što više, daj, daj, daj!
Nakon hrpetine, hrpetine poslova koje sam imala, nakon selidbi s jednog mjesta na drugo, pa čak i drugu državu, nakon više godina suza, mučenja i traženja, odjednom, smiraj. Objavila sam svoju knjigu i postala sam pisac. Upoznala sam ljubav svog života i zaručili smo se. Krenula sam polagati ispite kako bih bila turistički vodič i sve se češće rotiram oko jednog stanovitog studija u Dubrovniku vezanog za Povijest. Rotiram se i oko opcija izdavaštva, pa konstantno zovem, šaljem mailove i maltretiram ljude oko sebe za informacije kako otvoriti nakladu i objavljivati druge mlade autore… Spisateljica, turistička vodičica, izdavačica, povjesničarka, supruga, majka… planovi mi idu unedogled, i tek što sam prihvatila pojam bogatog etiketiranja, ono mi je skliznulo između prstiju poput zrnaca pijeska jer je postalo – premaleno.
Budi sve što možeš biti pojam je kojeg sam tražila godinama, samo da bi me dočekao relativno nedavno sav smiren, nasmijan i simpatično nastrojen, kao da ne zna da sam jurila za njim pola svog života utapajući se u krivim odabirima, krivim ljudima i krivim mjestima. On ležeran, šarmantan i lijep u svakom obliku, a ja čupava, uspuhana i vraški umorna… I sad se smiješimo jedno drugome; on meni jer je, kako tvrdi, čitavo vrijeme čekao pravo vrijeme da mi kaže tko sam, a ja njemu jer, kako odvraćam, nije ni svjestan što ću sve biti.



Copyright Tanja Radman 2017. All rights reserved.

Posted travanj 9, 2017 by tradman in category "Uncategorized

2 COMMENTS :

  1. By Gordana M on

    Kamen je savršen! A ti si draga moja uspjela u svom ostvarenju! Čestitam mila! 😘

    Reply

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *