siječanj 26

Drugo poglavlje

Iza oleandrovog vijenca

Popodne je prošlo u uobičajenom toku, ali jutro je bilo neobično. Vijeće je naredilo jutarnju prozivku ranije nego inače, a zatim su zduri, dapiferovi podređeni, umarširali u domove građana tek nakon što su ljudi ušli u njih i napravili temeljit pretres svih njihovih stvari. Una i Beta međusobno su se pogledavale dok su dva zdura bacala njihove skromne stvari po tlu ignorirajući kamin koji je bezopasno stajao u sjeni kuhinje. Nisu ništa pronašli. Svi su bili i više nego spremni na takve nenadane stvari tijekom cijele godine, ako ne prije svog prvog bičevanja, onda sigurno nakon njega. Knežev je dvor ostao tih nakon jutra pa je Una zadovoljno zaključila da nigdje nisu ništa pronašli. Beta je služila u Nahodištu i doista je voljela svoj posao. Bilo je to svojevrsno sirotište u kojem su živjela neželjena i odbačena dječica. Radila je sve što se od nje tražilo, pa i više. Pripremala im je objede, pričala stare priče, plela čarapice, krpala odjeću, izmišljala igre ili tjerala na spavanje i u svemu je zbilja uživala jer njih uistinu nitko drugi nije imao voljeti. Čak su i ostale zaposlenice bile vrlo suzdržane prema djeci koja je iz tko zna kojeg razloga bivala ostavljena pa su maleni nerijetko hrlili upravo u Betin zagrljaj za najmanje i najveće potrebe. Beta se često šalila s majkom da nikad neće imati vlastitu djecu jer joj je tuđih pedeset sinova i kćeri bilo sasvim dovoljno. Ono što je ipak najmanje voljela bio je noćni rad. Budući da su sva dječica tada spavala, a zaposlenice bi odmah pošle svojim kućama sa zalaskom sunca, Beta je morala sjediti na stolici pored glavnog ulaza i zuriti u tamu kroz mali prorez na vratima. Vrata su bila zabrtvljena i nisu se mogla otvoriti iznutra tako da je Beta mogla izaći tek ujutro kada bi ostale zaposlenice došle na posao. Na taj su način sprječavali bijeg mališana. S lijeve strane vrata nalazio se prozor na kojem je stajala ruota, kolo na koje bi ljudi polegli novorođenče, a koje bi Beta potom preuzela tako što bi ručkom okrenula ruotu. Noći u Nahodištu Beta je provodila moleći se jedva vidljivim zvijezdama da se nitko ne uputi Iza Roka sa smotuljkom u rukama, ali činilo se često, pa i prečesto, da se upravo to događalo pa je i po nekoliko puta mjesečno plakala nad usnulim novorođenčetom držeći ga u rukama kao da je svo blago svijeta. Služila je u Nahodištu od svoje petnaeste godine. Mnogo je djece prošlo kroz njene ruke koje nikada više nije vidjela, a mnoge je susretala u Gradu i pretvarala se da ih ne poznaje. Bilo je to vrlo teško, ali nužno. Vijeće nije dopuštalo nikakvo pretjerano zadržavanje na ulicama, a pogotovo ne izljeve osjećaja kojima su djeca bila sklona. Beti je jedno bičevanje bilo sasvim dovoljno da to zapamti. Mrzila je svoju pretjeranu emocionalnost, ali teško joj je padao apsolutno svaki rastanak. Neželjena dječica u Nahodištu najčešće su bila plodovi neoprezne ljubavi između supružnika, ali nerijetko su bili i plodovi razvratnosti. Djeca su imala biti u sirotištu do svoje šeste godine, a onda ih je Nahodište moralo po Zakonu poslati u službu. Dječaci su najčešće bivali slani na brodove, a djevojčice kao služinčad u sam Dvor ili pod njene ostale krovove. Ni jedni ni drugi nisu imali lake živote tako prepušteni sami sebi, tim više što su djevojčice često pogrdno nazivali čupama. Među bezobraznicima koji su uživali naklonost Dvora, one su bile dno dna iako su im čistile cipele, pripremale obroke, namještale krevete i odgovarale na razne hirove.  Beta je upravo krpom prelazila preko natpisa iznad ulaznih vrata koji je upravo revno opisivao njene osjećaje:

„Cochalvit cor meu itra me et ditatione mea exeardescet igni“[1].

Često se raspitivala za dječicu koja su otpuštena iz Nahodišta, ali uvijek bi dobivala isti odgovor – živi su i u službi, a ako si u Republici imao to dvoje, smatrao si se sretnim čovjekom.

– Možeš ići kući.

Njeno je tmurno razmišljanje prekinula djevojka koja je došla u noćnu smjenu. Beta je tek tada primijetila kako se noć prikrala Gradu i da je njena kolegica već spremila dječicu na spavanje. Otišla je u kuhinju i pospremila svo posuđe, potom je u igraonici pokupila s poda sve krpene lutke i lopte, a zatim se na prstima popela na kat kako bi prebrojala usnulu djecu. Nakon što se uvjerila da je sve bilo u redu, preko ramena je prebacila ogrtač i izašla na ulicu koja je mirisala na tek skuhane večere. Vrlo malo ljudi bilo je na Stradunu kada se Beta preko njega uputila kući. Osmijesi koje im je upućivala i koje je primila imali su u sebi daleko više nego što se naizgled činilo i baš je razmišljala kako im svi zakoni i batine svijeta nisu mogle spriječiti da u prolazu razgovaraju svojim srcima. Betine su misli sada bile samo na jednoj stvari. Večeras dolazi Proljeće. Večeras slavimo Jari God. 

 

⚜⚜⚜

 

Una i njezina kćer izašle su iz kuće nešto iza ponoći. Nakon što je gradsko zvono utihnulo objavivši da je polovica noći, nečujno poput samih sjena uputile su se niz kamenu ulicu pritom pazeći da im se ni disanje ne čuje. Tama je bila gusta i neprobojna, ali Betinoj majci, izgleda, to nije predstavljalo nikakav problem. Hodala je prva i desnom rukom prelazila preko zidova malih kuća pored kojih su prolazile. Pod prstima su joj jurile poznate brazde i natpisi, a ona je u glavi gotovo nesvjesno računala ostatak puta i određivala njihovo kretanje. Beta je čvrsto držala rub njene suknje i slijepo je pratila. Bila je uvjerena da će je svaki čas odati njeno uzbubnjalo srce koje od uzbuđenja nije namjeravalo ušutjeti, ali uživala je u svakome trenutku. Do ove godine ususret Proljeću mogla je uživati samo među zidovima vlastitog doma slušajući majčine priče, ali kako je u veljači postala punoljetna, sada je po prvi put mogla poći u podzemlje kako bi prisustvovala slavlju. Sve što joj je majka ikada ispričala sada joj je letjelo pred očima dok je željno iščekivala sve vidjeti i usporediti sa snovima koje je godinama snivala. Njena je majka bez zastajkivanja krivudala preuskim uličicama koje su zadnjih desetljeća uvelike pomagala upravo u te svrhe. Napokon je stala na kraju ulice koja je završavala ispred kanala pod kojim se izvijalo more. Od pada u njega dijelilo ih je jedva dva koraka. Vidjevši da joj majka gleda ravno ispred sebe, Beta je shvatila da su se uputile prema sjevernom dijelu gradskih zidina.

– Drži me za ruku i radi sve što i ja – šapnula joj je majka tiho. Beta se upitala čuje li natruhu nervoze u njenome glasu, ali onda je zaključila da su sigurno svi bili uplašeni i da ih je godine koje su prošle nisu mnogo umirile. Njena je majka iz gustog grmlja nešto dohvatila, a potom se približila kanalu saginjući se preblizu ruba. Bio gusti mrak, ali Beta se bojala zdura iako je dobro znala da je pokretni drveni most podignut, gradska vrata zaključana, a glavni ključ u posjedu zdura u Luži[2]. Njena je majka namještala nešto što još uvijek nije vidjela pa je upitala:

– Što to radiš?

– Ovo je jedini način da pređemo prijeko.

Rekavši to, prekoračila je preko ruba i, ignorirajući kćerin zgroženi uzdah, nastavila hodati kao po zraku. Uzbubnjalog srca, Beta se približila rubu samo kako bi na slaboj svjetlosti mjesečine vidjela da je njena majka žurila preko kanala na dugoj i očito izdržljivoj letvi.

– Požuri, kćeri! – šapnula joj je majka približavajući se već drugoj strani. Beta je teško progutala i koraknula na letvu gledajući ravno u nemirno more koje je udaralo toliko snažno o kamene rubove da je osjetila pjenu na nogama. Poslušala je svoju majku iako joj se toliko zavrtjelo da je pomislila kako će se strovaliti ravno u tu nemirnost, ali tek što se umirila i ujednačila korake, ugledala je nešto zbog čega joj se krv stala lediti u žilama. Una ju je vodila ravno prema Minčeta[3].

– Mama! – silovito je šapnula. Ona je na to odgovorila mašući prema sebi.

– Mama! – zavapila je Beta opet shvaćajući da joj se u glas uvukla panična nota. Nije joj bilo jasno zašto je majka išla ravno prema najmonumentalnijoj kuli koja je sigurno vrvjela čuvarima. Na trenutak je bila uvjerena da joj je jadna majka pokleknula pod pritiskom i da ih je sada obje vodila u propast zahvaljujući nečujnom slomu živaca.

– Budi tiho i prati me – odgovorila je Una strpljivo. Kada je Beta stala na kamen, njena je majka stala tek jedan tren kako bi, jedva čujno, zazviždala. S druge strane, odakle su upravo došle, vratio se identičan odgovor i odmah potom, dvije su sjene uhvatile letvu i povukle je prema sebi. Beta je širom razrogačenih očiju gledala u to mjesto koje je već nakon nekoliko sekundi zjapilo prazno.  Una nije čekala da dođe sebi već je pohrlila naprijed. Beta je požurila za njom strepeći što će se sljedeće dogoditi. Bila je uvjerena da joj se sreća neće nasmiješiti i drugi put ako se sretne sa silama zakona. Una je odjednom stala i Beta je primijetila da su stajale točno ispod zidina koje su zijevale pod noćnim nebom. Njena je majka stala opipavati svaki kamen ispred sebe, a zatim, na kćerino iznenađenje, stala se verati spretno poput mačke.

– Prati moje pokrete i pazi da ne padneš!

Dok je opipavala kamenje baš kao i njena majka koja se već visoko popela, Beta je osjetila kako joj dah zapinje u grlu. Shvatila je zašto se njena majka tako lako i brzo verala jer je sada i sama žurila zidinama kao da je cijeli život provela penjući se visinama. Stigavši na vrh, Una je provirila toliko da joj oči prelete preko hodišta, zatim prebacila noge preko zida, pomogla kćeri da učini isto i nastavila žuriti priljubivši se uza hladan kamen koji ih je okruživao.

– Jeli ovo bilo ono što mislim da jest?

Njena se majka nakratko okrenula kako bi joj se nasmiješila.

– Primijetila si da su udubine u kamenju savršeno sinkronizirane tvojim pokretima kada se penješ?

– Šokirala sam se.

– Naš je narod možda bivao pokoren i ponižen, ali nikad nije ostao bez duha. Poznato ti je da je, kada se grad stvarao, svaka osoba morala pri ulazu u grad donijeti kamen svoje težine. Možda su bivali mučeni i potlačeni kako bi podigli Republiku, ali…

Opet se nakratko okrenula.

– Izgradili su je tako da je ona oduvijek bila na našoj strani.

Beta je zapanjeno uzdahnula. Gotovo joj se vrtjelo u glavi od silnog uzbuđenja.  Nakon kratkog zavoja stajale su pred kamenom udubinom.

– Ovo izgleda kao da je netko zazidao vrata – rekla je Beta tiho. Njena je majka stala opipavati svoj potiljak i rekla:

– Javila sam im da smo stigli. Otvorit će nam svaki čas.

Beta je začuđeno gledala u svoju majku. Zinula je kako bi je upitala kome je i kako javila da su stigli kadli se njenim licem razlilo svjetlo. Žestoko je stala treptati i podigla ruku preko lica.

– Oprostite mi, baš sam nepristojan!

Svjetlo se smanjilo. Nakon što je protrljala oči kako bi s njih otjerala blještavilo, Beta je ispred sebe ugledala starca s bakljom.

– Drago mi je što vas vidim! Okupili smo se u velikome broju.

– Drago nam je biti ovdje – uzvratila je Una.

Starac se naklonio njenoj kćeri.

– Ovo mora da je Beta! Dobro nam došla, dijete! Pođimo, pođimo, ne očekujemo još puno ljudi, slavlje samo što nije počelo.

Rekavši to, podigao je baklju visoko iznad glave otkrivajući zemljane stepenice koje su vodile u dubinu. Stali su se spuštati. Beta se nakon nekoliko koraka okrenula kako bi vidjela vrata i možda ih zatvorila, ali činilo se, možda zbog tame koju sada baklja nije osvjetljavala, da tamo nije bilo ničega što bi se zatvorilo. Nastavila se spuštati iza majke pokušavajući se sjetiti da li je starac išta otvorio kada se pojavio. Koraci su im bili tihi i meki dok su se spuštali i Beta je primijetila da su je prsa zaboljela od nejednakih udaha. Od silnog uzbuđenja činilo se kao da je zaboravila disati pa se silom tjerala da se sabere kako ne bi propustila ni jedan trenutak. Od same pomisli da su se nalazili ispod zmijskog gnijezda vrtjelo joj se u glavi, ali ipak, nešto joj drugo nije dalo mira. Možda se varala, ali činilo joj se da je između Une i tog starca bilo nešto nedorečeno. Beta je smatrala da nije bilo radosnijeg događaja od ovoga, ali činilo se kad da oni nisu dijelili njeno razmišljanje. Pa opet, pomislila je, možda je strah od zdura i dapifera bila jača od sreće i veselja koje je trebalo vladati podzemljem. Možda su svi oni bili istinski sretni, ali više tjeskobni i u strahu zbog cijene koju bi morali platiti da se za sve sazna. Beta je odlučila pokušati saznati.

– Što ti je, majko? Nisi li sretna što ćemo prvi put zajedno dočekati Proljeće?

Una se okrenula svojoj kćeri i otkrila svoje blijedo lice.

– Jesam, naravno. Ne mogu biti sretnija što ćemo napokon zajedno podijeliti ovo iskustvo.

Beta je primijetila majčin trud da je uvjeri u ono što je govorila i po prvi put te noći, počela se doista brinuti, ali zatim joj je nešto sinulo.

– To je zbog njega, nije li? – šapnula je dok su se i dalje oprezno spuštali niz naizgled beskrajno stubište koje je vijugalo pod njihovim nogama – tužna si što opet nije s nama, zar ne?

Una je gledala pod svoje noge i Beta je imala osjećaj kao da to nije radila pazeći da se ne posklizne koliko je izbjegavala njen pogled.

– Da, to me muči – odgovorila joj je majka tiho. Beta je osjetila olakšanje. Kroz svoje djetinjstvo i mladost već se bila navikla na očevu neprisutnost, ali nije to osjećala kao nedostatak. Jednostavno ga nikada nije bilo. Njena je majka možda njegovo odsustvo teže prihvaćala, ta ipak je s njime bila jedan život više od svoje kćeri. Beta je uhvatila majku za ruku i zaustavila je na trenutak.

– Molim te, nemoj razmišljati o tome! Nas dvije ćemo se zabaviti i dočekati Jurila bolje nego ikada dosad!

Majčinim je licem prošla sjena. Smiješak koji je uputila kćeri bio je oslabljen, ali iskren. Poljubila je Betu u čelu, a onda se začuo tihi kašalj ispod njihovih nogu. Starac se ljubazno smiješio.

– Još samo malo i obećavam da smo stigli  – rekao je više Beti nego Uni koja je ovdje nije bila prvi put. Nastavili su se spuštati vlažnim stubištem praćeni ugodom svjetlošću baklje čiji je plamen plesao iznad starčeve glave. Tunel, na kojem se po Betinoj pretpostavci radilo dugo godina, vijugao je poput zmije dok su se spuštali i ona se odjednom nije mogla oteti dojmu da je u njemu bilo nečeg nadljudskog. Toplina koja ih je obavijala bila je zaštitnička i ohrabrujuća, a svjetlost baklje u starčevoj ruci obećavala je neke nove putove koji su vodili daleko od života kojeg je dosad poznavala. Zemljani zidovi koji su ih okruživali blistali su pod svjetlom kao sitni biseri, a tišina se gubila svakim njihovim korakom i baš kada se zapitala hoće li je ikada pustiti ta euforija koja joj je sjela na prsa i otežavala joj disanje, negdje u pozadini začula je pjesmu:

„… po debelom gruđu, kud vam Juraj ‘odi, tud vam polje rodi!“

Ponesena radosnim glasovima i potpuno očarana pjesmom, Beta je ubrzala korak i tako se nehotice zaletjela majčina leđa.

– Oprosti! – dahnula je posramljeno pokrivajući lice – molim te oprosti mi, ali tako sam uzbuđena!

Starac se okrenuo i nasmiješio joj se. U polutami okupanoj samo njegovom bakljom, Beti se taj osmijeh činio premorenim.

– To nikada ne prestaje, moje dijete. Stigli smo.

Ispružio je baklju ispred sebe i otkrio teška drvena vrata. Na njima je visio prekrasan vijenac u čije su tanke žice bili upetljani savršeno svježi cvjetovi oleandra. Beti je, od njegove jednostavne ljepote, zastao dah. Nikada prije nije ni pomislila da bi cvijeće moglo imati osjećaje, nikada sve do sada jer mogla se zakleti da joj se taj vijenac smiješio i želio toplu dobrodošlicu. Zurila je u njega kao hipnotizirana i gotovo prečula starca koji je uhvatio kvaku, otvorio vrata i rekao negdje iz daljine:

– Dobrodošle u podzemlje.

Betina su se osjetila izoštrila dok je ulazila. Podzemlje je izgledalo kao da nije imalo početka ni kraja, a tome su silno doprinijele stotine i stotine ljudi koji su se u njemu nalazili. Kutom očiju primijetila je da su se starac i njena majka odvojili i stopili s masom, ali bila je toliko obuzeta da to gotovo nije vidjela. Bila je to obična zemljana prostorija neizmjerno velikih razmjera. Strop nije mogla vidjeti pa je zaključila da je, onako mračan, nestao izvan dohvata svijeća, fenjera i baklji koji su posvuda treperili. Ono što ju je potpuno ostavilo bez daha bilo je cvijeće. Bilo ga je posvuda, po tlu, po zemljanim zidovima, po odjeći, po rukama i po stolovima. Djevojke koje su plesale u kolu imale su brezine vjenčiće na glavi, a mladići koji su skakali preko malenih lomača imali su zeleno lišće. Beta je začuđeno primijetila da se plesalo u čak nekoliko kola, a dokle god je njezin pogled sezao, ljudi su nekako slavili dolazak Proljeća. Svuda okolo bila su poredana zrcala s drvenim okvirima pa je prostor izgledao beskrajno veliko. S njene desne strane za drvenim stolovima sjedile su starije žene marljivo oslikavajući pisanice. Beta je, kao što je i pretpostavila, vidjela samo motive zelene trave, šarenog cvijeća i žarkog sunca što je, naravno, odgovaralo prigodi. S njene lijeve strane nalazila su se drvena korita s hladnom vodom prepunom bilja i cvijeća. Zrak je mirisao slatko i ljepše nego ikada u Betinom životu i ona je poželjela da nikada ne mora otići.

– Za našu novu sestru – rekao je starac koji joj se niotkud približio i stavio joj brezov vjenčić na glavu. Beta je osjetila kako joj se oči pune suzama.

– Hvala vam – jedva je zaustila osjećajući kako joj se ponos širi njedrima. Pjesma koja se tiho pjevala ušla joj je u srce tako nenadano i sigurno da je Beta bila uvjerena kako je nikada neće zaboraviti:

„Iza gore zelene,

Ravno u to polje

Cipele mu blatne,

A resice zlatne,

Kuda Jura stane

Tamo trava raste,

Kuda Jura skokom

Tamo trava kopom!“

Una je prišla svojoj kćeri i čvrsto je zagrlila.

– Beta, kćeri… silno te volim.

Beta je bila pomalo zatečena majčinom gestom, ali bilo joj je drago. Nježno je pomilovala majčine obraze, a zatim je poljubila u oba. Una je zavukla ruku u svoj džep i izvadila oslikanu pisanicu.

– Dobro čuvaj ovaj spomen-dar. Bit će ti svjetlo u tami i smjernica pravome putu. I nikada, nikada nemoj zaboraviti tko si.

Beta je kimnula u znak razumijevanja usprkos glasovima u glavi koji su je zaklinjali da pita majku o čemu to govori. Prihvatila je pisanicu i spremila je u pregaču. Una ju je čvrsto držala za ruke i Beta je osjetila tugu kako joj struže srcem. Činilo se da je majka bila toliko utučena što joj muž nije prisustvovao tako važnom događaju da se bojala da će i njena kćer isto prolaziti, pogotovo nakon što je već izgubila Victora. Beta joj je htjela reći da će sve biti u redu i da imaju jedna drugu, ali uto je pjesma utihnula, a ples zamro. Starac koji ih je uveo u podzemlje blago je mahao rukama i tako zamolio za pozornost.

– Dragi moji – započeo je zauzevši mjesto u sredini dok su mu se ljudi približavali kako bi ga bolje čuli – okupili smo se ovdje danas kako bismo dočekali Jarila i njegovo Proljeće. Nekima od nas Jarilo je stari prijatelj, a nekima je on stranac koji će to tek postati. Upravo zbog tih novih pridošlica, dopustite mi molim vas da se ponovim i ove godine. Nekada davno slavili smo Proljeće na načine koji su sada neizvedivi, ali kroz godine naučili smo da možemo dočekati Jarila sa sličnim običajima i tako ostaviti tradiciju nepromijenjenu.

Beta se osmjehnula svojoj majci na spomen starih običaja. Iako Una nije mnogo govorila u svijetu prije Velikoga rata, pričala joj je kako su nekada na suncu i pod plavim nebom slavili Jari God.

– Prije mnogo godina zadnji smo put tjerali Moranu paljenjem i tjeranjem preko vode. Stvaranjem podzemlja onemogućili smo si te običaje jer je neizvedivo praviti buku i paliti velike slamnate lutke, ali zato sada rukama trgamo malene lutke od slame i pjevamo pjesme kako bismo otjerali Moranu. S njenim odlaskom odlaze i stare brige, a dolazi snaga i radost novoprobuđenog života. Mladići su nekada skakali preko visokih krijesova i to smo uspjeli očuvati, ali u vrlo manjoj verziji. Ionako smo se mislili grijati.

Smijeh je ispunio prepuno podzemlje. Beta se široko smiješila gledajući malene iskopine u kojima su gorjele vatre dovoljne tek toliko da dvije – tri osobe sjednu oko nje i ugriju ruke. Starac je nastavio.

– Drago mi je više nego što možete zamisliti što smo najljepše običaje potpuno sačuvali. Pjesmu nam nitko nije mogao oduzeti, kao ni sadnju stabala tjedan prije Proljeća, ali isto tako ostaje nam pozdravljanje procvalim grančicama. Ne želim vas više zamarati prošlošću pa ću vam samo zaželjeti svako dobro i zamoliti vas da se svojim zabavljanjem potrudite da se Jarilo osjeća dobrodošlim.

Pljesak se prolomio mnoštvom. Una mu je prišla pa su stali o nečemu razgovarati, a Beta se osvrnula ne bi li odlučila odakle će početi s razgledavanjem. Kolo se opet nastavilo pa je sada kroz plamenove mnogobrojnih svijeća, fenjera i baklji letjela još jedna pjesma:

„Zimaj Moranin je prošao,

Zeleni Juraj je došao,

Iz zelene gore u to ravno polje

Po širokom putu za naše bolje.“

 – Oprosti, tebi je ovo prvo Proljeće?

Beta se okrenula glasu koji ju je prekinuo u pomnom promatranju oslikavanja pisanica. Djevojka velikih lijepih očiju i duge plave kose zapetljane u debelu pletenicu gledala ju je čekajući odgovor.

– Da, prvi put sam ovdje – odgovorila je pomalo smeteno. Djevojka je uzbuđeno zapljeskala i potom joj pružila ruku.

– I ja isto! Zovem se Terra, moja je majka u službi s tvojom.

Beta se sjetila majčinih priča kako se rado druži s jednom od kolegica koja ima kćer njezinih godina.

– Ja sam Beta, drago mi je.

Terra se ljupko nasmiješila.

– Znam, ti si kćer velikog Marina Ghetaldusa. Viđam te po gradu kada ideš na posao. Ja služim u Svetoj Klari[4] pa nismo tako daleko.

Beta se iznenada sjetila njenog lijepog lica nakon što je spomenula ženski samostan koji se nalazio s desne strane Vrata od Pila[5].

– Da i ja sam tebe viđala puno puta – rekla je Beta ne želeći dovršiti misao i priznati simpatičnoj djevojci da je nikada nije pozdravila jer je radije boravila u svom svijetu nego u stvarnome.

– Onda, što bi htjela prvo probati? – upitala ju je Terra dok su šetale između ljudi koji su plesali, pjevali ili jednostavno razgovarali.

– Pa, prvo sam mislila otjerati Moranu – predložila je Beta pokazujući na žene koje su sjedile za jednim od stolova i pravile malene lutke od slame.

– Dobra ideja – pohvalila ju je Terra skrećući prema marljivim ženama – ja sam jučer kod kuće zalupila prozorom desetak puta pa me otac gotovo bacio u more. Imala sam sreću što nitko od zdura nije bio u blizini inače bi me sada vjetar nosio kroz grad.

Beta se malo šokirala njezinim olakim šaljenjem na račun spaljivanja na lomači, ali isto tako se divila njenoj hrabrost. Zavrtjela je glavom na njezin neuspjeli pokušaj vraćanja starih običaja. Tjeranje Morane bukom u ovo vrijeme svakako nije bilo preporučljivo.

– Izvolite – rekla im je ljubazno jedna od žena za stolom. Obje su prihvatile male slamnate lutke i zahvalile se. Beta se zagledala u lutku koja je imala samo glavu, ruke i noge te bijelu vrpcu oko vrata. Dok se pitala što će učiniti s njom, Terra je svojoj već zavrnula vrat i bacila otrgnutu glavu na pod. Stala je svojom teškom čizmom na nju i potom stala čupati ostatak lutke. Beta je šokirano zurila u nju dok je Terra bacala dijelove slame oko sebe. Shvatila je da su joj usta cijelo vrijeme bila širom otvorena. Terra je svojim očima srela njezine i začuđeno upitala:

– Što je?

Beta je zatvorila usta i odmahnula glavom. Shvatila je da je ta cura bila daleko više od lijepe glave. Terra je nestrpljivo mahnula rukom pokazujući na njenu lutku i Beta je odmah stala pažljivo čupati dio po dio slamnate prilike bacajući oprezno ostatke po podu. Terra je okrenula očima.

– Vidi se da radiš u sirotištu.

Beta je ignorirala njezin komentar i osvrnula se po prostoriji. Stala se provlačiti između plesača.

– I, s kime si došla? S roditeljima, braćom? Dečkom?

Beta se lecnula na njeno otvoreno pitanje. Sitan ubod boli natjerao je njeno uzbuđeno srce da preskoči otkucaj i nastavi u svom ekstatičnom ritmu.

– Samo s majkom.

Njeno se srce odmah uskomešalo pri sjećanju na Victora. Proslava bi bila još radosnija u njegovoj prisutnosti, svojim luckastim šalama i šarmantnim osmijehom osvojio bi čitavo podzemlje.

– Ja sam ovdje s čitavom obitelji, baš svi smo došli noćas – nastavila je Terra veselo – ali nemam dečka još pa se iskreno nadam da ću do sljedećeg proljeća nekoga držati za ruku u podzemlju.

Ukoso je pogledala Betu.

– Naravno, nije ni ovo loše.

Beta se nasmiješila.

– Ti nemaš nikoga posebnog?

Terrina upornost počela joj je stvarati nelagodu. Nervozno se pogladila po ruci i promrmljala:

– Ne.

On nije bio samo poseban, on mi je bio sve na svijetu.

Činilo se da je Terra napokon primijetila njenu nelagodu jer se okrenula i stala nešto tražiti.

– Što znaš o ovome mjestu? – upitala je potom Beta kako bi skrenula svoje misli i tok razgovora.

– Ne mnogo – odgovorila je ona pokazujući na drvenu klupicu gdje su potom sjele – otac mi je pričao da je Lunarima tijekom gradnje podzemlja predstavljalo problem pitanje gdje će smjestiti okupljalište. Jedan od starijih rekao je kako bi najbolje bilo smjestiti ga tamo gdje bi ga neprijatelji najmanje očekivali i ostali su to dočekali s velikim odobravanjem. Čekali su još neko vrijeme i kada su zduri počeli graditi Lovrijenac[6] za Kneza, Lunari su paralelno s njima gradili ispod zemlje. Zduri su radili danju, a Lunari noću.

Beta je odmahnula glavom u nevjerici.

– I koliko dugo ovo postoji?

Terra je slegnula ramenima.

– Nisam sigurna, mislim da gotovo nekoliko desetaka godina.

– A zašto Lovrijenac nije dovršen?

– E to ti zbilja ne znam – iskreno joj je priznala Terra – otac mi je rekao da ne bi razumjela pa pretpostavljam da je u pitanju neka odluka Vijeća.

Beta je utihnula. Bila je preplavljena osjećajima i mirom koje je toliko dugo priželjkivala osjetiti. Zajedništvo i ljubav koji su ovdje vladali bili su tako nevjerojatno velika razlika od životarenja na površini zbog kojeg se jutrima nije htjela buditi. Gledala je u sva ta ozarena i presretna lica, slušala radosne pjesme i pitala se zašto nisu imali pravo na ovakav život. Više od toga, fascinirala ju je hrabrost Lunara. Izvesti nevidljivu riječ u zastavu na Stradunu kako bi ulili hrabrost i nadu u srca građana bila je jedna stvar, ali smjestiti okupljalište točno ispod tvrđave koja se gradila u čast najstrašnijeg čovjeka na svijetu graničila je s ludošću. Starac s kojim je ušla u podzemlje uto je prošao pored njihove klupe i Beta je odmah poželjela više o tome porazgovarati s majkom.

– Oprostite! – zazvala ga je nespretno – gdje mogu naći svoju majku?

Na trenutak se činilo da je starac gledao kroz nju jer su mu oči bile staklastog i zamišljenog pogleda. Beta je to protumačila zbunjenošću uzrokovanu bukom i gužvom među nebrojeno mnogo ljudi, a i njegovim poodmaklim godinama, pa mu je brižno rekla:

– Una Ghetaldus, doveli ste nas obje dolje maloprije?

Starac je trepnuo dva puta prije nego što je nekako odsutno odgovorio:

– Oh, pa, ne znam.

Način na koji je to rekao nije umirio Betu. Zapravo, osjetila je nelagodu istog trenutka nakon što se on okrenuo i nestao u masi slavljenika. Okrenula se prema Terri i rekla:

– Nešto nije u redu.

Terra je odmah ustala.

– Ne brini se, sigurna sam da ti je majka tu negdje.

Beta je odmahnula glavom odjednom osjećajući mučninu. Nešto nije bilo kako je trebalo, nešto joj je govorilo da…  nešto. Osjetila je kako joj se vrućina razlijeva po tijelu pod pritiskom. Terra je izgledala vrlo zabrinuto. Uhvatila je novu prijateljicu za ruku i rekla joj umirujuće:

– Hajde, idemo pronaći tvoju majku da vidiš kako nema razloga za brigu.

Beta je kimnula štedeći riječi koje joj ionako nisu dolazile krećući se s njom između mora šarenih haljina i plesnih pokreta. Netko je bacio šaku latica u zrak, a netko drugi stavio joj je u ruku procvalu grančicu. Njene su se oči mahnito pomicale s jedne osobe na drugu i dok su se ljudi veselo i meko šibali grančicama, ona je osjetila nagli poriv da pobjegne na površinu. Odjednom je sve izgledalo tako pogrešno i loše da je bila uvjerena da će povratiti. Slika pred očima joj se maglila pa je grčevito držala Terrinu ruku. Osvrnula se ne bi li ugledala ulazna vrata i kada je napokon uspjela fokusirati pogled na njih, ugledala je istog onog starca kako drži ruku na poluotvorenim vratima i smrznutim pogledom gleda ispred sebe.

– Terra! – šapnula je Beta i okrenula je prema vratima. Ona je pogledala u tom smjeru upravo u trenutku kada je kroz vrata ušla Betina majka. Lice joj je bilo ledeno i nečitljivo. Betin je puls zamro u isto vrijeme kada je pjesma prestala, a tišina nastupila prenaglo. Iza njene majke nazirale su se visoke prilike u crnim kukuljicama. Riječi koje je Una potom izgovorila upirući prstom u mnoštvo zaboljele su Betu poput oštrice u prsa:

– Rekla sam vam. Izdajice.

Ono što je potom uslijedilo bilo je nestvarno. Odjednom su u podzemlje nahrupili zduri s mačevima u rukama. Vrištanje i krikovi prolomili su se između zemljanih zidova i umjesto pjesme koja se do maločas orila, zavladala je zaglušujuća buka. Beta je osjetila kako je noge izdaju i kako tone u tamu. Prije nego što je čitavim tijelom klonula na zemljano tlo prepuno cvijeća, ugledala je crne kukuljice koje su se miješale s uplakanim i vrištećim mnoštvom, a iza njih, stajala je ponosno poput kakve ledene kraljice, njena majka, prava izdajica.

[1] lat. „U meni srce je gorjelo, na samu pomisao buknuo bi oganj.“

[2] glavna zgrada gradskih stražara

[3] velika kružna kula, najsjevernija tvrđava na gradskim zidinama

[4] ženski manastir

[5] zapadni ulaz u stari grad

[6] tvrđava na hridi izvan vanjskih zidina Grada

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *