siječanj 26

Uvod

 

Tvrdo tlo na kojem sam ležao bila je jedina stvar koju je moja svijest tog trenutka prihvaćala. Ponovno sam počeo postajati svjestan tek nakon što sam se promeškoljio  i osjetio kako mi se sitno kamenje urezuje u ukočena leđa. Nekoliko je sekundi prošlo dok me tijelo nije upozorilo na bol sa zakašnjenjem. Lebdio sam, lebdio između jave i sna, između mješavine dobrih starih dana i ovih krvavih što su se štekavo izmjenjivali u mojoj glavi. Negdje u kutu svog uma znao sam gdje sam i što se događalo, ali tmina, ta užasna gusta tvar tamnija od krvi što mi je potiho i lukavo obavijala um, nutkala me da opet sklopim oči i odbijem biti ovdje. Palucajući svojim zmijskim jezikom tražila je od mene da odustanem, da se predam. Samo tako. Odustani. Bila bi to najlakša stvar na svijetu. Treptaj oka ne bi bio dovoljno brz za ono što bi bilo dovoljno učiniti da zauvijek iščeznem u hladnome zraku kao da me svijet nikada nije ni imao. Moj prokleti um usudio se dvojiti.  Nalazio sam se na samoj granici predaje, uistinu jesam, nebesa mi oprostila ali nisam više htio biti tamo, nisam htio ustati i uzvratiti udarac, nisam više htio biti ja, nisam htio više postojati… Ležao sam tamo misleći, moleći, preklinjući da skupim dovoljno hrabrosti kako bih nestao, ali tijelom mi je uto odjeknuo prasak. Nisam imao gdje pobjeći. Hladnih čeličnih prstiju i stiska zagušljivog poput smrtnog zagrljaja, trenutak je izronio iz tame, zgrabio me i usisao natrag u potpunu svijest. Otvorio sam oči i kriknuo. Ponovno saznanje, povratak u sadašnjost. Dobronamjerna tišina, blaženo neznanje, razbilo se u milijun komadića i uši su mi se odmah ispunile zvukovima rata. Ženska vriska, muški krikovi, dječji plač, preklinjanja i proklinjanja. Eksplozije, udarci, nezemaljski zvukovi. U grlu mi je zapeo vapaj dok mi je srce počinjalo histerično plakati. Zar još nije gotovo? Očima sam šarao po tmini gledajući u mrakom okovano nebo. Pala je noć, ali nebo je bilo minuto zvjezdica, prazno kao moja duša u ovaj kasni sat. Dok mi se bilo ubrzavalo pritisnuto zvukovima iz pakla, počeo sam biti svjestan sebe, a trnci koji su mi stali njime jurišati ledenim galopom mamili su me da briznem u očajan plač. Napokon sam shvatio načinjenu štetu. Trebao mi je nadljudski napor da ne vrisnem iz petnih žila i nestanem uz prasak. Kukavičluk mi je ispunio ionako obeshrabrenu dušu. Poželio sam šapnuti potrebno i snagom nepovratnih riječi nestati iz ralja tog zemaljskog pakla pretvarajući se u nekom drugom vremenu na nekom drugom mjestu da se svijet okreće u drugome smjeru… i baš kada sam otvorio svoje suhe, izdajničke usne u namjeri da to i učinim, osjetio sam plahi dodir na svome ramenu. Nježniji od leptirovog krila, tresao se jednako kao i glas koji mi je šapnuo:

– Vrijeme je.

Jedan dugi trenutak zurio sam u obris njenog lica koji se teško nazirao u tami. Na tren sam se upitao kakav je to demonski mrak progutao zemlju da do nas nije dopirao ni treptaj svjetlosti, a onda, svi ti bolni vapaji, zvukovi bombardiranja, plakanja i krikova postali su buka u pozadini tih riječi i njenih nevidljivih očiju za koje sam znao da me napeto promatraju. Venama mi je jurnula novospoznaja. Kako sam ikada mogao pomisliti da ću se moći okrenuti i nestati? Kako sam mogao misliti da bih ikada više mogao sklopiti oči i mirno spavati?  Tama i njezin gusti plašt nisu uspjeli potisnuti žive slike koje su mi bljeskale pred očima ritmom isprekidanog filma. Moja snaha, moj sin… zaboljela me pomisao na njega, pravog nasljednika mog plemenitog prezimena, loze koja se nikada, ni u najtežim trenucima nije dvoumila, predavala ni odustajala… Loze koju sam ja gotovo izdao jednim potezom. Njen jednostavan šapat otvorio je sva vrata u mom zamračenom umu i otjerale tamu iz njega. Moja obitelj, njihova budućnost, svijet za njih… Odlučio sam se boriti. Za svaki osmijeh koji je procvao u ovome, a trebao se nastaviti u sljedećem životu. Za sve što sam dobio, a nisam dao zauzvrat. Za mog nerođenog unuka zbog kojeg sam ovo činio. Nisam ustao, nisam mogao. Nisam se podigao na ruke, ni to nisam mogao. Okrenuo sam se prema njenom licu zaklonjenom u tami i izrekao svoj dio bez imalo razmišljanja, kajanja ili straha.

– Una vita pro alia.[1]

Uzdah olakšanja oteo se s njenih usana jednakom lakoćom s kojom je tračak tuge zastrugao po mome srcu. Sumnjala je u mene. Kroz tamu su se stala provlačiti šaputanja ostalih ponavljajući iste riječi slomljenim duhom, srcem i tijelom. Bila je to najteža i najlakša stvar koju sam ikada izgovorio. Ipak, znao sam u dubini svoje srži da sam učinio pravu stvar. Ništa drugo ne bi bilo ispravno, ni blizu. Zadnji šapat začuo sam sa svoje lijeve strane. Pretpostavio sam da smo svi bili vrlo blizu jedni drugima. Zatvorio sam oči kako bih umirio svoje uspaničeno srce i unezvijerene misli. Zaželio sam tišinu.

– Je li to noć pala? – upitao sam tiho.

– Nije – odgovorila mi je ona šapatom s moje desne strane – tek se popodne rodilo.

Uzdahnuo sam vrlo pažljivo i vrlo oprezno, onoliko koliko su mi dopuštala probijena pluća.

– Koliko dugo već ne vidim?

– Nekoliko sati.

Počela je tiho plakati. Htio sam je utješiti, ali nisam znao kako.  Jedna suza mi je kliznula iz oka i iznenadila me svojom brzinom. Jurnula je prema uhu i zagolicala ga prije nego što je nestala u bezdan. Primijetio sam da su krikovi u daljini utihnuli i opet sam, na djelić sekunde, poželio nestati. Naravno, odagnao sam tu kukavičku misao istog trenutka, a i bilo je prekasno. Izgovorene se riječi nikada ne mogu povući. Bilo je to nešto što smo ponavljali kroz život jednako kao što smo njime kročili, nešto čije smo važnosti bili svjesni kao postojanja samog života. Verbum[2] je svetost. Verbum je razlog našeg rađanja i umiranja, razlog ovog i stotinu drugih ratova, kao i mira i njegovih stotinu obličja. Ovaj rat, strašniji od najstrašnije noćne more, nije trebao završiti u skoro vrijeme. U to nisam vjerovao ni jedan tren, ali vjerovao jesam da smo sa svojim činom izmijenili njegov put. Možda je to bila samo pukotina u staklu, tanja od paukove mreže i sitnija od snježne pahulje, ali bila je tamo, jamčila je krah stakla u potpuni prah. Jednoga dana. Miris otvorenih rana, spaljenih kuća i drhtavog straha ispunjavao je ionako težak zrak i ja sam po prvi put osjetio istinsku zahvalnost što sam oslijepio.

– Theo? Theodoruse?

– Da, prijatelju?

– Trebali… trebali bi se primiti za ruke. Kako… kako da… ti…

Da do tada nisam bio očima zauvijek prikovan za tamu, one bi se sigurno u tom trenutku ugasile kako ne bi morale gledati njegovo napaćeno lice.

– Bit će sasvim dovoljno da staviš ruku na moje rame – odgovorio sam čvrstim glasom nekog stranca, nekog kome se ovo nije događalo, ne na ovakav način. Ubrzo sam osjetio Dexterov blagi dodir na svome ramenu i malo se lecnuo. Osjetio sam kako me brazgotine i otvorene rane žare pod njegovim prstima, a opet, osjetio sam neobičan poriv za smijehom zbog njegovih drhtavih prstiju koji su me jedva doticali kao da bi me njegov jači dodir mogao još više ozlijediti.

– Uhvati moju ruku – šapnula je Onoria Dexteru neobično sabranim glasom. Zar sam se samo ja kolebao? Carmen nikada nije maknula svoju ruku. Na lijevome ramenu, tamo gdje je njena plaha ruka dodirivala završetak moje ključne kosti, osjećao sam briđenje. Bila mi je vrlo blizu, toliko da sam osjetio njezin topao dah i tiho uzdisanje dok se opirala novoj navali plača. Bila je to jedna hrabra žena, bez imalo sumnje. K vragu, čak sam se i ja jedva suzdržavao od plakanja jer sam znao da suze nisu mogle ni jednom svojom kapljicom dočarati naše patnje. Nas četvero smo ležali, pretpostavljam u krugu, dodirujući onog pored sebe i iščekujući nepoznato, možda najgore, kao da sve dosad proživljeno nije bilo dovoljno grozno, kao da se grotlo pakla nije odavno otvorilo i proždiralo nas u vrtlogu paklene vatre. Dexterova ruka me naglo ščepala za rame. Potom i Carmenina. Zadrhtao sam. Počinje. Opet sam okrenuo glavu na stranu iskorištavajući trenutak koji me još nije uhvatio. Mogao sam zavoljeti Carmen. Mogao sam, da sam imao više vremena, da je svijet bio drugačiji i da nam sudbina nije bila čvrsto ispletena. Vidio sam nas u nekoj izgubljenoj budućnosti, sebe s dugom bradom, a nju sa srebrnim pramenovima upletenim u svoju kestenjastu kosu. Moj bi se sin već dičio snagom svoga sina. Netko je vrisnuo stravičnim vriskom koji mi je zaledio krv u žilama. Tek sam se tada ispunio iskonskim strahom. Ubrzo smo svi vrištali. Moj se krik pomiješao s njihovima i stopio u neljudski zbor smrtne patnje. Moj se um, iscrpljen od borbe i šokiran intenzitetom iznenadnih bolova, stao gasiti i uto sam sjetio tračak zahvalnosti. Vrištali smo paklenim, očajnim glasovima dok nam se koža gulila od stopala naviše. Spaljena se koža groteskno uvijala prema gore i otkrivala kosti bijele poput snijega, čvrste još samo jednu sekundu ovoga života prije nego što su počele pucati kao nejake grančice ostavljajući lelujavi prah iza sebe. Da me oči nisu napustile vidio bi tamnocrveno meso koje se gubilo pod pritiskom žila, tamneći i skupljajući se u unutrašnjost dok ne bi postalo oganj. Dexterov je glas utihnuo, a ruka mu je kliznula s mog ramena. Carmen se još trzala u bolovima. Počeo sam polako gubiti svijest dok su mi bedra gorjela, cvrčala pod vatrom i nestajala. Ovaj miris… Urlici i krikovi mojih suboraca jenjavali su i odzvanjali u zraku koji je smrdio na spaljeno meso i lešine. Silna, neopisiva bol tjerala me na plač, povraćanje, vrištanje i nekontrolirano drhtanje. Osjetio sam kako se moja bit munjevito kreće prema kraju mosta i kako nestajem zajedno s povjetarcem. Okrenuo sam opet glavu prema Carmen širom otvorenih očiju i usta razjapljenih u nijemome kriku. Uzvraćala mi je jednako nijem pogled. Odjednom sam je vidio, njene krupne oči i iskru koja se polako u njima gasila, vidio sam to svojim srcem koje je preskakalo otkucaje prije nego što će prestati kucati. Vidio sam kako je vatra gutala njezin lijepi vrat odvratnom glađu i zahvaćao njeno predivno lice koje se pretvaralo u grotesknu masku užasa i agonije. Odmah sam požalio što sam pred svoj kraj umjesto lica Ljubavi upamtio lice Smrti… A tamo, odmah iza nje, vidio sam svoje dvije odsječene ruke u zapetljanoj, odbačenoj hrpi. Prsti su se odvajali i otpadali dok se koža gulila u komadima i nestajala zajedno s njima negdje u bezdan. Krv je lizala komad po komad kože da bi potom vatra pojela i nju. Vratio sam oči prema nebu koje je sada sjalo nevjerojatno plavom, ohrabrujućom bojom. Još jedan posljednji put, bilo je onakvo kakvim sam ga oduvijek pamtio – beskrajno, čarobno i obećavajuće. Potom je nastupila tama. Osjetio sam oganj na prsima, vatru kako mi grize pluća i probija leđa. Miris spaljenih dlaka i kože ispunio mi je nos. Zadnja stvar na koju sam pomislio bilo je to plavo nebo. Zaželio sam da ga moji potomci gledaju do kraja svog života. A onda sam i ja izdahnuo i prestao postojati. Plameni jezik koji je progutao zadnji dio tijela u tom ljudskom krugu zapucketao je prijetećim zvukom i nestao u svojoj vlastitoj srži. Na pougljenoj, crnoj travi koja je ležala ispod nas, ništa drugo nije ostalo osim prstohvata teške čarolije koju smo dobrovoljno prizvali da nas liši života… i izbriše s lica Zemlje.

[1] lat. “Jedan život za drugi.”

[2] lat. riječ

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *