Šumom su se protegnuli zvuci škripe, jauci neizbježnosti.
Smalt je iz ruku ispala košara s bobicama i ljekovitim biljem. Osjetila je taj potmuo štropot. Iznenađeno je izdahnula i ugledala vlastiti dah. Taj ju je prizor toliko prenerazio da je zakoračila unatrag, kao da može pobjeći od disanja. Nije se stigla ni pitati što se događa, kad joj je pogled pao na odbačenu košaru i prosuti sadržaj na tlu. Mraz ih je prekrivao naočigled.
Udarila je u trk, zaboravljajući na jutarnje zadatke Gospe Cerulie kojima je imala ispuniti dan. Sve o čemu je mogla razmišljati bila je škripa u njoj i oko nje. Sve što je mogla učiniti, bilo je vratiti se. Prvoj dami dvora mjesto je uz gospodaricu, pomislila je.
Izbila je iz šume u pratnji mećave, kakvoj nije bilo mjesta u ovom kraljevstvu, i zapanjeno se zagledala u dvorac koji je nazivala domom. Njegove su kule stršale poput polomljenih koplja. Led se granao impresivnim dvorom poput živuće paukove mreže, a odsjaj mora na staklenim zidovima nestajao je pod ozeblom najezdom. Perivoj je bio prekriven naizgled finim prahom dragog kamenja. No to je bio samo snijeg.
Smalt je gledala u porod zime na mjestu na kojem je vječno dozrijevalo ljeto i svejedno nije vjerovala vlastitim očima. Ipak, osjetila je nadu kada je ugledala netaknuto more što se prostiralo na istočnoj i sjevernoj strani dvorca. Njegova se površina bezbrižno talasala, ni ne naslućujući rastuće zlo.
Još nije prekasno, zaključila je. Štogod da se događa, tko god da nas napada, možda nas i poštedi.
Comentários